Gea Kariž, direktorica Mastercarda u Hrvatskoj, preuzela je ulogu mentorice u projektu koji Večernji list provodi zajedno s časopisom Zaposlena. Što očekuje od mladih snaga koje tek kreću u poslovni svijet i koliko je zapravo mentorstvo važno u prvim poslovnim koracima, otkriva u razgovoru.
Što je bio vaš motiv da u ovom projektu preuzmete mentorsku ulogu?
Zapravo je nekoliko motiva bilo presudno – prvi je što uistinu vjerujem da možemo učiti ne samo na svom iskustvu nego i na tuđem, da riječ nekog iskusnijeg mladim ljudima koji su spremni učiti može biti korisna i to je nešto što se ne mijenja tijekom života. Uvijek imate starije i iskusnije od sebe, tako da proces učenja zapravo nikad ne prestaje. Motiviralo me i to što sam znala da ću i ja sama naučiti nešto, da ću se staviti u nove cipele i pokušati svoje znanje prenijeti nekom, a to je uvijek velika čast, ali i odgovornost. Ništa manje važno je što zaista vjerujem da žene mogu sve ako su podrška jedna drugoj. Ženski entuzijazam, empatičnost i adrenalin mogu biti snažan vjetar u leđa u svijetu poduzetništva. Zašto to ne iskoristiti?
VEZANI ČLANCI:
Koliko je mentorstvo važno u profesionalnom putu razvoja mladih zaposlenica?
Mentorstvo nam je važno u svakoj fazi života kao i u svakoj životnoj ulozi. Krenimo od možda banalne, ali zapravo nimalo nevažne stvari – kuhanja. Prvi kolač, prvi gulaš, prve njoke napravili ste sigurno uz mentorstvo mame ili bake. Današnje generacije možda uz nekog food blogera. Ali poanta je da ste od nekog učili, da vas je netko vodio. Kako onda strukturirano vođenje kroz profesionalni posao ne bi bilo važno mladima? Mislim da nam dobar mentor može biti samo motivacija da budemo još bolji.
Koje su to kvalitete, uz znanje, koje moraju krasiti osobu koja tek počinje razvijati svoju poslovnu karijeru?
Upornost i znatiželja. Upornost da ne odustanete kad vam kažu da nešto niste možda napravili kako treba, upornost da ne pokleknete kad stisnu rokovi, a vi jednostavno počnete misliti da niste za taj posao. Upornost da naučite ono što ne znate. A opet, treba vam i znatiželja da naučite više od onog što znate, da se usudite ulaziti u nepoznate sfere koje vam mogu donijeti profesionalni prosperitet, da se usudite pitati kad nitko drugi ne pita.
Umreženost s ljudima važan je preduvjet u poslovnom svijetu. Ipak postoje granice s kojim i kakvim ljudima želite surađivati – gdje se i kako postavljaju granice?
Svi bismo mi voljeli da se sviđamo svima, a isto tako bismo htjeli i da su svi s kojima radimo baš po našem guštu. Ali u realnosti vrlo često nije ni jedno ni drugo. No to nikako ne bi trebalo značiti da se tu povlači granica. Suradnja s različitim profilima ljudi, s različitim karakterima, s osobama različitih radnih navika je i naše vlastito učenje. Nije lako, ali ste sretni kad shvatite da možete i da ste uspjeli odraditi projekt do kraja iako možda na početku nije bilo sve tako glatko. Mislim da se granica treba povući u onom trenutku kad bi taj odnos mogao početi biti agresivan, uvredljiv ili na bilo koji drugi zakonski način problematičan. Sve drugo je bijeg od izazova, a to ne donosi poslovne rezultate.
Danas među mladima prevladava mišljenje da moraju otići u inozemstvo da bi ostvarili karijeru. Je li to doista tako?
Iskreno, ne želim vjerovati u to, a i iz iskustva mogu reći da znam jako velik broj mladih i uspješnih ljudi koji su ostali u Hrvatskoj, a napravili svjetske karijere. Sigurna sam isto tako da je iskustvo koje možete steći vani dragocjeno, da može pridonijeti razvoju poslovanja te da vam može dati drugačiji pogled na sebe i svoje okruženje. Zapravo mi se jako sviđa ideja da mladi ljudi studiraju vani i steknu prva radna iskustva u inozemstvu, ali da svoju karijeru nastave u Hrvatskoj. U svakom poslu dobro dođu nove ideje i novi pogledi na situacije koje možda često odrađujemo šablonski. Ali zbilja čvrsto vjerujem da se uspjeti može i u Hrvatskoj. Mi u Mastercardu imamo projekt Uplift koji je živi primjer toga – riječ je o projektu koji pruža podršku mikro, malim i srednjim poduzetnicima među kojima je jako velikih broj mladih osoba koje su pokrenule toliko sjajne poslovne priče da mogu biti inspiracija i puno iskusnijima od sebe.
Što je, po vama, ključni motiv po kojima bi mladi trebali birati svoj profesionalni put?
Strast prema poslu, odnosno profesiji. Teško mogu zamisliti da biste vi bili novinarka da vas u tome nešto posebno ne veseli. Ne bih ni ja bila tu gdje sam sad da svaki dan u svom poslu, ma koliko on težak i izazovan ponekad bio, ne pronalazim neku strast i veselje. Sad zamislite kad krenete tek raditi nešto, a to vas ni najmanje ne veseli? Nema te financijske naknade ni titule koja će vam ispuniti tih osam sati na poslu dovoljno da se osjetite sretnima ako nema strasti prema poslu. I zato mislim da mladi trebaju propitkivati što je to što žele, ako je potrebno promijeniti nekoliko poslova prije nego što to shvate, neka to naprave! Tako će naučiti što žele, a krajnji ishod će im naposljetku biti vlastita sreća.
Koliko je na vaš poslovni uspjeh utjecao netko od vaših mentora?
Sve osobe koje su u bilo kojem trenutku bile moji mentori, moji nadređeni, ali i moje kolegice ili kolege dio su mog uspjeha. Od svakog nešto naučite – od nekog je to možda kako napisati super mail u kojem morate iskomunicirati nešto negativno, a da to ipak lijepo sročite, od nekog kako napraviti savršenu prezentaciju, od nekog kako razgovarati s drugim ljudima neovisno o njihovim pozicijama, od nekoga upijate stručna znanja. Sve su to puzzle koje stvaraju sliku uspjeha.
VEZANI ČLANCI:
Treba li mentorstvo postati standard?
Mislim da to može donijeti korist svima – zaposlenicima, mentorima i kompaniji. Čini mi se da ta praksa već postoji u brojnim kompanijama, ako ne u punom smislu trajnog mentorshipa, onda barem u smislu osobe koja će vas navigirati kroz nove procese i nove projekte.
Imaju li mladi danas prevelika očekivanja i kako zapravo najbolje birati tvrtku u kojoj bi započeli svoj profesionalni razvoj?
Ne bih rekla da su to prevelika očekivanja, prije je stvar njihova poslovnog neiskustva i činjenice da se prvi put sreću s novom okolinom o kojoj su dotad mogli čuti od drugih, ali nije isto kad sudite o nečemu kao i kad ste stvarno dio toga. Potrebno je vrijeme prilagodbe i njima i poslodavcima, ali uz razumijevanje, otvorenu komunikaciju i poštivanje svakog pojedinca dolazi se do odnosa koji donosi ispunjenje svima uključenima. To su vrijednosti prema kojima bi mladi i trebali tražiti tvrtku u kojoj žele krenuti sa svojim profesionalnim razvojem, naravno pod uvjetom da prije svega vole to što rade.
